Druga faza genocida

0
10

Piše: Jusuf Trbić

Vijest da je Vlada RS-a formirala dvije komisije koje treba da utvrde “pravu istinu” o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva, i dalje talasa region.

Mora se priznati da je ta Vlada, pod upravom Milorada Dodika, neobično ambiciozna. Pored svega ostalog, ta je Vlada,eto, uzela na sebe zadatak da negira, promijeni i ispravi pravosnažne presude Međunarodnog suda u Hagu, koje su odavno ušle u međunarodnu istoriju, u knjige, naučne studije i kolektivnu memoriju čovječanstva. Te su presude donijete nakon provjere nebrojeno mnogo dokaza raznih vrsta, dokumenata, snimaka, izjava svjedoka, nalaza stručnjaka i slika koje su svijetu prenosili mnogobrojni mediji na svim kontinentima. Uz to, ista ta Vlada je još 2004. godine  usvojila opširan izvještaj o Srebrenici, koji je takođe odavno stavio tačku na sva pitanja. Na prvi pogled je jasno da je takav zadatak nemoguće ispuniti i da nema nikakvog smisla raditi nešto slično, jer nikakva komisija, poput onih  ( za Srebrenicu i Sarajevo) koje je formirala Vlada RS-a ne može ni za dlaku promijeniti ono što je zauvijek potvrđeno i završeno. Nešto slično mnogi su se pitali nakon nedavnih izjava lidera SDA da će pokrenuti tužbu Ustavnom sudu BiH za promjenu imena manjeg b/h entiteta, ili nakon Deklaracije Hrvatskog narodnog sabora koja ne priznaje presude Suda u Hagu.

Pa, zašto se  onda radi to, a ne nešto drugo?

Činjenica je da se ne zna još mnogo toga o zločinima počnjenim u toku rata protiv Bosne, da mnogi još traže posmrtne ostatke svojih najmilijih, da zločinci i dalje mirno žive, da se ne zna ko je naredio otvaranje i rad koncentracionih logora, rušenje džamija, progone, ubijanja i silovanja, ne zna se gdje se sve nalaze masovne jame u koje su bacane žrtve i još mnogo toga. Kad bi bile formirane komisije koje to treba da otkriju – valjalo bi ih podržati. Recimo, nekakvi navodni srpski borci i danas slave 1. april kao dan Oslobođenja Bijeljine, a to je dan kad su arkanovci počeli masovno ubijanje civila u gradu koji je bio potpuno okupiran mjesecima prije toga. Nikakvih borbi tu nije bilo, niti ih je moglo biti, i stradali su samo civili, tada i kasnije ( što ni vlast ne krije),  sve do kraja 1995.  Kao i u Banjoj Luci, u kojoj su pobijeni i protjerani Bošnjaci i Hrvati, a da se o tome ništa ne govori ni danas. Ko je naredio spaljivanje desetina živih žena i djece u Višegradu, bjesomučna ubijanja u Prijedoru, silovanja u Vlasenici, pljačkanja u Brčkom ili strijeljanje u Lokanju? Kakva je uloga opštinskih kriznih štabova, rukovodećih ljudi SDS-a, JNA, srbijanske vlasti, paravojnih jedinica pod upravom Obavještajne službe Srbije, ko je formirao logore u Srbiji, kako je finansiran i logistički i na sve druge načine podržavan fašistički pohod Karadžićevih trupa – sve su to pitanja na koja još niko nije odgovorio. Bilo bi dobro da se otkrije i istina o stradanju srpskih civila, u Podrinju i u drugim dijelovima BiH. Kad bi to istraživale bilo kakve komisije, pa makar bile i Dodikove – to bi bilo razumljivo i poželjno. Ali,  tražiti danas, nakon toliko godina, način da se negira ono što je cio svijet odavno prihvatio, to se čini uzaludnim poslom.

“Glavni cilj komisija za Srebrenicu i Sarajevo je da relativiziraju stravične zločine koje su JNA i Vojska RS počinile kako tokom opsade glavnog grada, tako i na prostoru cijele BiH, smatra direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) Mirsad Tokača.

“Mi već imamo utvrđene sve činjenice vezane, ne samo za Sarajevo i Srebrenicu, nego i za cijelu BiH. Imamo sudske presude, i ovo je zapravo pokušaj jednog revizionističkog pristupa onome što je već nedvosmisleno utvrđeno”.
Ovakav potez vlasti u manjem bh. entitetu Tokača je okarakterisao  pokušajem relativiziranja i prekrajaja stvari, ali i stvaranjem “neke njima znane istine”, što je potpuno besmisleno i neće polučiti nikakav rezultat.
“Vi znate za niz manipulacija vezanih za Sarajevo”, kaže on.  “O kakvom to oni stradanju Srba govore? Pa, naravno, možemo govoriti o stradanju Srba koje su oni ubili sa brda. U općini Centar sa brda je ubijeno 700 Srba”.
Formiranje komisija  koje treba da, na neki način, ponište i omalovaže zvanične sudske presude, osudili su i OHR i američka ambasada, ali to dodikovcima ne  znači ništa, mada su svima usta puna pravne države. A i djeca znaju da pravnu državu ne čine nikakve komisije, već upravo poštovanje sudskih presuda. Ministar Kasipović je, ničim izazvan, izjavio da će to biti korak ka pomirenju u BiH. Ali nije objasnio kako se pomirenje može postići negiranjem zločina i vrijeđanjem žrtava.

Podsjećajući na to da je Dodik ranije decidno potvrđivao da je u Srebrenici izvršen genocid, jer mu je tada to trebalo, Srđan Šušnica kaže :

“Sad ga negira, jer mu sad to odgovara kao pragmatičan način maskiranja krupnog kriminala, korupcije, pa i ubistava i drugih nečasnih radnji u koji su upetljani i on i cijela njegova porodica, a o njegovoj stranačkoj falangi da ne govorimo. Nažalost, aistorična, neinformisana i proizvoljna slika o ratu je velika prepreka u glavama i skrama na očima većine u RS, zbog kojih većina neće još dugo progledati. Zato glasači u RS tako lako padaju na ove opskurne igrarije poput osporavanja Izvještaja o Srebrenici i generalno na negiranje genocida. Bosanski Srbi su mentalni i faktički zarobljenici sopstvenih zabluda i neznanja i kao takvima nema im vanka iz tog palanačkog etnofašizma. Ili će proći katarzu, odreći se RS i postati lojalni građani države BiH koja jednako pripada svima, ili će propasti. RS je kamen oko vrata i izvor materijalnog i duhovnog siromaštva prosječnom bosanskom Srbinu/Srpkinji, dok je manjini ona izvor sveg bogatstva kojeg imaju”.

A ima li lakšeg načina za izluđivanje naroda od pretvaranja laži u istinu, od nametanja kolektivne odgovornosti, od prosipanja patriotske magle, koja treba da sakrije sav lopovluk i nesposobnost vlasti. I to se ne odnosi samo na RS, već i na drugi dio države. Inače, svi se sjećamo da je ovo negiranje zločina počelo od samog početka rata, od zločina u Bijeljini, pa do negiranja opsade Sarajeva, koju je cijeli svijet svakodnevno pratio na TV ekranima, kao prenos rata uživo. Ništa to nije smetalo srpskim zvaničnicima i medijima da govore javno kako Bošnjaci ubijaju sami sebe, kao na Markalama u Sarajevu, ruše sami svoje džamije, sami sebe smještaju u logore i slažu u masovne jame, a Srbi se samo brane, svuda i na svakom mjestu. Nije to smetalo ni Karadžićevim svjedocima u Hagu, da, mrtvi-hladni, pričaju kako Srbi nikad nisu pucali na Sarajevo, Bošnjaci i Hrvati su sami sebe etnički počistili, a Srebreničani su se ubijali međusobno, Mladićevi dželati tu nisu li luk jeli, ni luk mirisali.  Ovo laganje i negiranje očigledne istine o zločinima slično je negiranju holokausta nad Jevrejima, kaže Hikmet Karčić. Ali, naši počinioci i sljedbenici genocida sad su prešli u novu fazu – fazu trijumfalizma i slavljenja zločina, i time je zahvaćen sve veći dio društva, i u RS-u i u Srbiji.

„Ovo negiranje i slavljenje zločina, zajedno sa plasiranjem islamofobičnih tekstova, ima za cilj delegitimizaciju i dehumanizaciju Bošnjaka“,kaže Hikmet Karčić. A taj postupak je, kao važan dio velikosrpske propagande, bio uvod u rat. Danas se čini kao da rat nikad i nije prestao.

“Dvadeset i više godina nakon završetka rata, on i dalje traje, samo što nema pucnjave i ljudi nisu u skloništima, ne gine se na ulicama, ali gotovo u svim ostalim sferama života, rat i dalje traje, mržnja je vrlo postojana i rekao bih čak bukti, ili se vidi jače nego što je to bilo u vrijeme rata”, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ivica Đikić, novinar i pisac.

I onda dolazimo do odgovora na pitanje zašto se sve ovo radi. Nacionalističke politike mogu živjeti samo na lažima, falsifikovanju istorije i stvarnosti, na stvaranju duhovne i materijalne bijede, na paranoji kao ideološkoj podlozi, na haosu, neredu, izluđivanju naroda, primitivizmu i opštoj neodgovornosti, na masovnoj proizvodnji iluzija. Jer, samo u takvim okolnostima sadašnji vladari naših sudbina mogu postojati, samo tako mogu krasti naše živote i okupirati naš svijet. Kad bi Bosna, Srbija i Hrvatska postale normalne evropske države, njih tu više ne bi bilo.